уторак, 27. март 2012.

MILISOV STOJANOVIĆ

       MILISOV STOJANOVIĆ

       Turi šaku na čelo, gleda komto Zanogu i veli:
      ‑ Ebemti zamlatenog čoveka, če dovede vodu iz Zanogu a ja si ni pčenicu ne mogu dokaram ozgor!
      Svaći mož' da napraji čudo za zurlu, ali Milisovovo čudo je i za zurlu i za tupan. Skoro umre, bog da mu dušu prosti, ali ima ga panti i trinajesto koleno.
      Ja ga pantim ko proza s'n. Umre odma posle kad mu lipca vol Boško. E, vala, svakakva je čudišta prajil sas njega.
      Od sobalje mune se u štalu i priča sas vola Boška.
      ‑ Dobrojtro Boće? Kako si boće? Naspa li se Boće? Dan's te mora vodim na potkovuvanje pri albatina. Smeješ li sa da prejdeš preko ćupriju?
      Boško ne vrevi s njeg nego nema, nema pa rovne.
      Još neje ni s'vnulo, on ga povel pri Peru albatina. Dole kude Batlak, stanu Boško i neče da prejde preko ćupriju i tojtije.
      Milisov ga prvo moli, moli i češa, dok se ne uljuti. Kad se uljuti, upsuva se i uoka jednoprezdrugo. Otkrši sučku odi Živin plot i zapuca ga po prljicu i rogovi. Ali Boško ne mrda, utenči se i zape ko magare. Sade nema, nema pa se ritne. Milisov oknu Coku. Ovija iskube kol'c iz plot te ga izrepči kolko je dl'g. Boško se savi dozem ali se ne pom'knu iz mesto.
      ‑ Ebemti lebac da te ebem, če ti nanos izlezne ovaj zajebancija ‑ pcuje Milisov pa razlama.
      Obrnu vola i odvede ga dom nepotkovanog.
      ‑ Tič bos da oreš u dupence li te guljavo!
      Slušal sam ga, teka jednuš, ukačil se na plevnju da vrzuje majije, pa oka odozgor:
      ‑ Gmitro donesi sl'bu da se sturim, ne mogu više, zima mi, smrzo se ko kompir!
      ‑ Kratka, Milisove ne mož' da dovati gore do crep!
      ‑ Domojega, ako je kratka. Turiju pa dokle dovane! Pa ču
se nekako spuštim do nju.
      ‑ Lele, bre Milisove, če se izm'kne pa če padneš da se nadeneš na kol'c! ‑ trči po dvor Gmitra i  leleče.
      ‑ Ma, bre ako ču padnem, turaj ju ti pa nemoj da vrekaš tuj nego idi ta iskaraj kokošćene iz gradinče, iskljucaše sve krastavice!
      ‑ Pa da držim li Milisove?
      ‑ Ma, k'v če mi mojega držiš!
      Samo ču, drusnu Milisov odzem. Nema vreme ni da lelekne. Mi trči gore, on se oćebusil na plot. Glava mu nazem, pantalone polovin na plot a polovin na majije. Noga mu vrzana sas kaiš pa se obrta ko svinja na čendjeli. Oknu Zizu, ta ga unesomo u sobu, te daj vodu, ta daj rećiju, jedva ga povrnumo.
      On kako padal, rasčevrljil si glavu, sve scepil pantalone što su mu bile za najnovo i sve si zgrebal šiju. Na til čelenka ko tikviče. Tri‑četri nedelje neje izlazil iz sobu.
      Posle toj, izlezal, pa se nagreva na sl'nce, prvi put da ga vidim da sedi. On je ko vijalica. Ne skadžuje se. Sade vrndi nadol‑nagor. Ko da mu je neći vrljil cigansći pepel u dupe.
      Gleda kako se ukačil pet'l na kamaru, čeprlji i kokoče.
      ‑ Pogledž ga! Nanu mu jebem! Kokoro, kokoro, sabere sto kokošće i slamka po slamka otide cela kamara!
      Pa uvati jed'n omašljak ta se zape po kokošće. Ali ne potrevi ni jednu kokošku nego potrevi u pendžer na Ljubu zadušnicu, bog ga jebo.
      Ovija ustrupačći izripi preko tarabe i onaka krozubi reče:
      ‑ Ma koj se vrlji, bog ga jebo? Teše mi glavu scepi!
      Pogleda, nagor komto Milisovov dvor, i vide ovoga kako se umusil ko mlada nevesta kad prdne pred kuma. Odma se seti da je on. A Milisov gleda u pendžer i dzveri se.
      - Bre, Milisove bre, vidiš li pendžer'v?
      - Vidim, de da ga jebem!
      - Pa prejeba ga!
      - Pa prejeba ga!
      - Pa šteta bre?
      - Pa šteta da ga jebem!
      - Moji i tvoji su do s'g dobro živeli!
      - Živeli da ga jebem.
      - Pa ču te tužim bre!
      - Pa če me tužiš pa ono kako?
      - E, domojega!
      - Ja bre Ljube, gadža kokošće i jebem li ga kako potrevi b'š u tvoj pendžer. Ništa. Ču si ti platim staklo a kokošćeve ima sve da prejebem najednuš i da dojdeš da im se odjedemo, lebac im jebem. Teka i uraboti.
      Poklal sve kokošće, i pojedoše ji sas Ljubu. Za kuga da ji čuva. Oni dvojička oba ostareli. Deca se potikala po svet već i zaboravila da doode. Ali jete još stizaju da posrabote.
      Proletos kad beomo sas volovi u Ječmište, sedomo da obedujemo a on videl kako brobinjak zametnul trošinku sirenje na triput pogolemu od njega.
      ‑ Glega, kolći je, kolač'k mu jebem njigov! Zametnul se i nosi ranu na triput pogolemu od njega, če crkne. Isto ko čovek. Ali, vidiš, drudji ima da mu pomogne da odnesu kude trebe a neje ko čovek ima ti ga otne od drudjega i ako neče mož' da ga izede. Takvi su čoveci, sade gledaju koji kuga mož' da prejebe a neje da si pomagaju.
      Njigov vol Boško, bil je mlogo opasan i čudan vol. Povel ga prekaj našu kuću a ovija se naježil i samo duva nanos.
      ‑ Ja ga vodim, on se pa čovek, ježi oče da bode.
      U sred noč nekvo drnka u štalu. Milisov se digne da vidi kvo je, Boško se štrklja po štalu.
      ‑ D'nju, noču on se štrklja. Vežba kako da mi izvrne pčenicu u svozenje, zakon mu jebem!
      Tuj skoro nekada, beoše ga oknuli u zadrugu. Belćim, neje platil porez za nekolko godine pa imalo tri‑četri tužbe.
      ‑ Ti li si, bre, Milisov Stojanović? Što bre ne plačuješ porez? Vidiš, ima da ti sve popišemo. Eve jedna tužba, pa jeve još jedna, pa jeve još jedna. Sade Milisov Stojanović!
      ‑ Obrni lis', Milisov Stojanović, okreni lis' Stojanović Milisov! Ebem ti tog Milisova, ko da samo on ima da plačuje porez na ovija svet. Vi bre poreščije živog me odraste. Ne mogu da stignem samo porez da plačujem. Odokle bre men pare? K'v ču kompir da prodavam?
      Stvarno, pare neje imal. Uzneše nešto za mleko od ovce. Imaše pešes ovce ali plati Milisove špricanje kokošće, špricanje ovce, špricanje za kuče i za toj ne stiza a kam' li za porez. Ponekada prodadeše branište na krečari ta ga otrse dozem, za deset godine ne mož da prkne. I toj ti je sve.
      Ali mlogo je volel da komanduje ko neći narednik. Cel božji d'n koma­nduje na čuturicu.
      - Čuturica, napred marš! Leva, desna, jed'n, dva... Čuturica, stoj! Stojanoviću! Imaš zadatak da bumbarduješ celu Jošinu padinu!
      Pa sabere kamenje, ovolći kup, ima za dvoja kola. Pa kad zapuca po grmanje, samo seva. Bije dokle svo kamenje ne povrlja.
      ‑ Stojanoviću! Ništa nevalja! Trk, do Bukavicu!
      Kad mune nagor kroz gabrak, ne mož' ga krušum stigne. Ostavi i goveda i torbicu sas leb. S'v se iscepi dok se promua kroz guštak. Jednuš, mu teka, ostalo pešćirče na trn odi šip'k. On se vrne, najde ga i veli mu:
      - Kako si moglo da izlezneš, teka s'g i ulezni u džep! Ako nečeš, ja si mogu i bez teb'.
      Pojde dva koraka pa se vrne. Turi pešćirče u džep i preko njeg turi pogolem kamen.
      - S'g izlezni pa!
      Po toj ima da ga pante. I kuj nezna Milisova, tija ništa i ne znaje. Sve nestanjuje. I stoka, i čoveci nestanjuju, krstače is'nu i istruleju, grobišta se preoruju. Kuće nestanjuju, iže se rasturuju. Sade trava ostanjuje. I kad napraviš piskalo odi travku ono sviri i spominje Milisova.
      Petra Derlu smo zaboravili. S'g drudji udaraju mertečći ekseri na mrtavci u nodje da se ne uvapire. Zaboravili smo i deda Vučka i njigovo gajde i gusle, i što neje iš'l na front i što se pravil mutav dvajes i sedom godine.
      Milisova i njigove zajebancije nikoj ne može nikad da zaboravi.

Нема коментара:

Постави коментар